Jeste li ikada primijetili sljedeće?

Neki roditelji svojim djeci daju sve što mogu, sa svim srcem. Stavljaju djecu na prvo mjesto u svemu što rade i gotovo bi poželjeli da im mogu posvetiti cijeli svoj život.

Na površini se čini da daju svojoj djeci bezuvjetnu ljubav, ali ne shvaćajući to, sve više povezuju vlastiti osjećaj vlastite vrijednosti i svrhe sa svojom djecom. Kritiku koriste kao oblik ohrabrenja, zahtijevaju da njihova djeca ispune njihova očekivanja, a ponekad im čak nameću pritisak koji nadilazi njihove sposobnosti.

Djeca poput ovih mogu tijekom djetinjstva gajiti veliku ogorčenost prema svojim roditeljima, a kako odrastaju, mogu postupno postati emocionalno udaljena od njih.

Postoje i drugi roditelji koji, na površini, ne čine dojam da vole svoju djecu tako 'intenzivno'.

Djeca se tretiraju kao neovisne osobe. Nudi im se podrška bez pretjeranog pritiska. Poštuju se i dopušta im se da imaju vlastite misli i donose vlastite odluke.

Razumiju da djeca nisu vlasništvo svojih roditelja. Imaju vlastite živote i vlastiti put do odrasle dobi. Uloga roditelja je podržati ih kad trebaju pomoć, a ne proći cijeli životni put umjesto njih.

Prva vrsta roditelja je poput neke vrste 'crne rupe' u djetetovom životu – istovremeno ograničenje i nešto što dijete neprestano privlači.

Drugi tip roditelja, s druge strane, poput svjetionika u djetetovom životu – pruža sigurno utočište, a istovremeno pokazuje put.

Netko je jednom rekao: 'Dobro roditeljstvo znači ostati pola koraka iza svog djeteta i pomagati mu da otkrije samoga sebe. Na taj način će biti bolje opremljeno za suočavanje sa svijetom.'

Kvaliteta odnosa između roditelja i djece ne ovisi o tome koliko su roditelji dali, nego o tome osjeća li dijete pritisak i kritiku ili poštovanje, povjerenje i razumijevanje.

Što više roditelji izražavaju svoju ljubav vršeći snažan pritisak, to se njihova djeca brže žele udaljiti od njih.

Jednom sam naišao na sljedeće pitanje: 'Trebaju li roditelji posvetiti više vremena i pažnje svojoj djeci dok su mladi ili im kasnije, kad odrastu, dati više novca?'

Netko je odgovorio: "Trebam podršku, a ne da su mi roditelji stalno oko mene."

Netko drugi je, međutim, rekao: 'Trebam da budu tu za mene. Ljubav koja mi je nedostajala u djetinjstvu nikada se ne može nadoknaditi.'

Ovo također odražava stvarnost: hoće li djeca, kad odrastu, željeti održavati blizak odnos sa svojim roditeljima, ne ovisi u potpunosti o tome što su im i koliko su im roditelji dali.

Ono što je zaista važno jest poštuju li roditelji potrebe svog djeteta kao samostalne osobe i čine li da se dijete osjeća poštovanim, uvažavanim i podržanim.

Jedna korisnica je podijelila svoje iskustvo na internetu.

Tijekom djetinjstva roditelji su pazili na nju na svakom koraku, a kad je odrasla, nastavili su joj pružati značajnu financijsku potporu. Međutim, jedna od njenih najvećih želja kao odrasle osobe bila je što se više udaljiti od roditelja.

Razlog je bio u tome što su joj njihova ljubav i sve što su za nju učinili donosili, prije svega, pritisak i osjećaj krivnje, a ne istinsku bliskost i zahvalnost.

Kad je imala šest godina i upisala osnovnu školu, bila je najmlađa u razredu. Njezin je rukopis također bio prilično loš. Njezini su roditelji željeli da svi njezini domaći zadaci budu ocijenjeni najvišim ocjenama. Ako bi i samo jedno slovo bilo napisano malo manje uredno, oni bi poderali cijeli list papira s njezinim domaćim zadatkom i rekli joj da ga napiše iznova.

Šestogodišnja djevojčica često je radila domaće zadaće sve do jedanaest sati navečer. Umjesto da je utješe, roditelji su joj prigovarali: 'Zašto ne možeš biti kao druga djeca i odmah sve napraviti ispravno? Svake večeri ostajemo budni do tog vremena kako bismo ti pomogli s domaćom zadaćom. Zašto čak ne shvaćaš koliko se trudimo za tebe?"

Bilo je mnogo sličnih incidenata. Kad god je sudjelovala na natjecanjima, roditelji bi se miješali u sve, od pripreme njenog govora do odabira odjeće. Odbacivali su njezine omiljene aktivnosti i hobije te su je na kraju upisali u izvannastavne aktivnosti za koje su smatrali da su bolje.

Prije je trošila puno vremena i truda da napravi poklone za učitelje na Dan učitelja, ali roditelji nisu bili zadovoljni njezinim naporima. Kad je zaspala, čak su sve poklone bacili u kantu za smeće.

Previše podsjetnika lako se može pretvoriti u prigovore. U međuvremenu, pretjerano visoka očekivanja i pretjerano strogi zahtjevi mogu postupno potkopati djetetovu unutarnju motivaciju.

Neki roditelji vole svoju djecu jednako, ali način na koji izražavaju svoju ljubav je pogrešan.

Iako je njihova izvorna namjera pomagati djeci, ne mogu si pomoći, nego ih neprestano upozoravaju, kritiziraju i miješaju se u njihove odluke. Kao rezultat toga, djeca stalno osjećaju da ih netko nadzire i da nisu dovoljno dobra.

Kada dijete postane preplavljeno tjeskobom i osjećajem bespomoćnosti, sasvim je prirodno da želi povući se ili se čak oduprijeti.

Što otvorenije roditelji izražavaju svoju ljubav, to su njihova djeca spremnija zbližiti se s njima.

Otkako i sam postao roditelj, sve više vjerujem u jednu stvar: Djeca ne odrastaju kroz stalni nadzor i usmjeravanje; naprotiv, kroz podršku, ohrabrenje i dopuštanje odgovarajućih razina neovisnosti, postupno se razvijaju u samostalne osobe.

Kad obitelj ima dvoje ili više djece, roditelji se često sve više uvjeravaju da svako dijete od rođenja ima svojevrsni životni plan.

Zato je pri odgoju djece važno slijediti njihov prirodni razvoj.

To ne znači da moramo udovoljavati svakoj djecičkoj hirovitosti, nego da, uzimajući u obzir karakter, sposobnosti, interese i potrebe svakog djeteta, trebamo pronaći pristup roditeljstvu koji im najbolje odgovara.

Jedna je majka jednom podijelila svoje iskustvo. Njezin je stariji sin bio povučen i pažljiv, dok je mlađa kći bila nestašna, živahna i puna energije.

Nije inzistirala na tome da bude savršena mama koja kontrolira svaki detalj života svog djeteta. Vjerovala je: 'Koliko mi kao roditelji doista razumijemo našu djecu i što im zapravo možemo učiniti, vrlo je ograničeno. Kad to shvatimo, to je svojevrsno oslobođenje i za djecu i za roditelje.

Jednom je željela saznati je li njezina kći sretna, pa ju je upitala: "Želiš li odrasti?"

Tijekom razgovora o životu i smrti shvatila je da njezina kći već ima vlastito razumijevanje tih pitanja. Nije odmah odbacila njezina stajališta, niti ju je pritiskala da usvoji ono što je smatrala ispravnim vrijednostima. Umjesto toga nježno je rekla: "Voljela bih da mogu biti tvoja mama u svakom životu."

Ovo je prekrasan način podrške djetetu: ne žurimo ga ispravljati, ne žurimo mu držati predavanja, nego prvo pokušavamo razumjeti što dijete doista osjeća.

Moje troje djece također su vrlo različiti jedni od drugih. Svako od njih ima svoju osobnost.

Najstariji voli igrati se otkad je bio mali dječak, ali ne voli jesti. Drugi voli jesti, ali ne voli igrati se. Najmlađi voli jesti i posebno voli automobile.

Njihov osjećaj odgovornosti prema obitelji također varira.

Kad bih usporedio svoje najstarije i drugo dijete s mužem i ženom, najstarije dijete je poput muža. Više ga zanimaju opća obiteljska pitanja. Najvažnije mu je da su svi sretni i sigurni i da je obitelj ujedinjena.

Drugi je baš kao mama. Više pažnje posvećuje detaljima, primjećuje je li svaki član obitelji sretan i samostalno razmišlja o tome tko treba pomoć i brigu.

Najmlađi je dječak koji je od vrlo rane dobi pokazao osjećaj odgovornosti. Često sebe vidi kao čovjeka obitelji i vjeruje da mora štititi sve članove svoje obitelji.

Tri djeteta, tri različite osobnosti i tri različita načina izražavanja. Nijedno nije bolje ni lošije od ostalih. Jednostavno su različita.

Nije uloga roditelja odgajati djecu da budu ista, nego prepoznati njihove razlike, poštovati njihovu individualnost i pratiti njihov prirodni razvoj.

Jednom sam naišao na sličnu misao u knjizi: Obitelj je također prostor u kojem se isprepliću odnosi moći.

Neki su roditelji navikli zauzimati položaj autoriteta i zahtijevaju da njihova djeca u svemu ispune njihove želje i očekivanja.

Tek kada roditelji prestanu pretjerano naglašavati svoj autoritet, djeca dobivaju priliku pronaći svoje mjesto u odnosu s roditeljima i izraziti vlastita mišljenja.

Kada se poštuju djetetova stajališta, sposobnosti, interesi i izbori, djetetu će biti lakše otvoriti se i bit će sklonije samoinicijativno se obratiti roditeljima.

U ovoj vrsti aranžmana obje su strane znatno lakše:

  1. Kada roditelji ne pretjeruju s nadzorom i zahtjevima za disciplinom, djetetov otpor se također smanjuje.
  2. Djetetova motivacija za osobni napredak dolazi iznutra, a ne iz želje da zadovolji očekivanja roditelja. Na taj način njihova intrinzična motivacija postaje jača.
  3. Pozitivna emocionalna sjećanja i ugodni trenuci koji se nakupljaju u odnosu roditelja i djece pomažu djetetu da razvije bliskost i povjerenje prema roditeljima.
  4. Kada dijete često osjeća: "Mogu to učiniti, uspjet ću", lakše mu je razviti stabilan osjećaj vlastite vrijednosti.

Na kraju krajeva, najvažnije je da djeca iskreno žele zbližiti se sa svojim roditeljima, koji ih podržavaju i znaju kako ih usmjeriti.

Mudri roditelji stoje pola koraka iza svog djeteta.

Iako sam već toliko napisao, kao roditelj bih ipak želio reći ovo: Većina roditelja iskreno voli svoju djecu, a njihova prvotna namjera da se za njih trude i žrtvuju je dobra.

Ne smijemo odmah odbaciti ljubav i trud roditelja samo zbog određenih neprimjerenih metoda odgoja. Uostalom, nitko ne može tijekom cijelog razdoblja odgoja djeteta nikada ne kritizirati dijete, nikada od njega ne zahtijevati previše ili nikada na njega ne utjecati zbog vlastite tjeskobe i zabrinutosti.

Naša generacija roditelja zaista želi moći duboko voljeti svoju djecu, dobro komunicirati s njima i biti izvor podrške na koji se mogu osloniti i kojem mogu vjerovati.

Međutim, kako djeca sve više izražavaju svoja mišljenja i želju za neovisnošću, i mi moramo neprestano učiti kako prilagoditi naš stil roditeljstva.

Ako zasad još ne možemo u potpunosti otpustiti, ili ako još nismo naučili kako pronaći pravu ravnotežu između dopuštanja neovisnosti, vršenja kontrole i upravljanja vlastitom tjeskobom, možemo početi s nečim jednostavnim: povući se za pola koraka.

Kad dijete treba našu pomoć, pružamo pomoć i savjete u pravom trenutku. Istovremeno održavamo odgovarajuću udaljenost kako bismo ostali bliski, a da se dijete ne osjeća ugušeno.

Ovaj polukorak također je prostor koji mi roditelji odvajamo za sebe. On nam daje vremena da se smirimo, reguliramo emocije i osiguramo da naša vlastita tjeskoba ne preraste u potrebu da kontroliramo dijete.

Anksioznost djeteta ponekad je povezana s emocijama njegovih roditelja, kojih sami nisu svjesni.

Dok sam dočekivala klijente u DT Wellness Studiju, i ja sam došla do nekih vrlo dubokih spoznaja.

Tijekom godina upoznao sam priličan broj djece. Neka su bila još vrlo mlada, a već su pokazivala jasne znakove tjeskobe, mentalne napetosti pa čak i depresivnih raspoloženja.

Tijekom razgovora s njima i njihovim roditeljima primijetio sam da je pritisak koji neka djeca osjećaju tijekom duljeg razdoblja usko povezan s dinamikom unutar obitelji. Roditelji, međutim, često toga uopće nisu svjesni.

U nekim obiteljima s jednim roditeljem emocije i odnosi između roditelja i djece mogu biti još složeniji, zbog čega je roditeljima još važnije da na to obrate pažnju i budu toga svjesni.

Djeca jako vole svoje roditelje i duboko brinu o njihovim osjećajima. Ponekad, čak i ako se roditelji izvana prave sretnima, djeca mogu osjetiti njihovu unutarnju nesreću, tjeskobu i stres.

Često mislimo da negativne emocije neće utjecati na djecu ako ih ne izrazimo izravno. U stvarnosti su djeca, međutim, mnogo osjetljivija na obiteljsku atmosferu i emocionalno stanje svojih roditelja nego što mislimo.

Stoga bih želio pozvati sve roditelje da se iskreno zapitaju:

  • Jesam li ja zapravo sretan?
  • Donosim li svojoj djeci svaki dan istinsku radost, pozitivnu energiju i osjećaj unutarnjeg mira ili nesvjesno prenosim svoju tjeskobu, brige i stres na njih?

Uvijek želimo da naša djeca odrastu zdrava, sretna i vesela, ali ponekad zaboravimo da je emocionalno stanje roditelja također dio okruženja u kojem djeca odrastaju.

Naravno, tjeskoba i emocionalne poteškoće djeteta mogu imati mnoge različite uzroke. Ne možemo jednostavno kriviti roditelje za to, niti bismo trebali osuđivati bilo koju obitelj zbog toga.

Roditelji, s svoje strane, mogu početi od sebe: mogu naučiti prepoznavati vlastite emocije, upravljati vlastitim mentalnim stanjem te pokazati djeci više razumijevanja i dati im više prostora.

Tek kada mi kao roditelji naučimo smiriti vlastito unutarnje stanje, možemo našoj djeci ponuditi opuštenije i sigurnije okruženje u kojem će odrastati.

Mi roditelji često mislimo da volimo svoju djecu više nego što ona vole nas. U stvarnosti, međutim, ljubav djeteta prema roditeljima može biti još dublja nego što zamišljamo.

Roditelji mogu započeti s četiri promjene.

1. Ne usredotočimo se isključivo na rezultate, nego pomozimo djeci da se usredotoče na proces.

Prekomjerni fokus na rezultate može učiniti odnos između roditelja i djece sve napetijim.

Umjesto da stalno zahtijevamo dobre ocjene, važnije je podržati djecu u njihovim naporima i pokušajima te im pokazati da je trud koji su uložili također vrijedan priznanja, čak i ako rezultat nije savršen.

2. Nudimo djeci više izbora i manje unaprijed određenih 'ispravnih' odgovora.

Činjenica da se roditelji trude za svoju djecu ne znači da ih mogu povrijediti ili odbaciti kako god žele. Slično tome, roditeljska ljubav ne znači da djeca moraju u svemu slušati svoje roditelje.

Ponekad roditelji mogu donijeti odluku, dok djeca imaju pravo glasa. Možemo razgovarati s djecom i nešto zajedno učiniti. Alternativno, možemo dopustiti djeci da odluče, dok mi stojimo uz njih i podržavamo ih.

Ne smijemo predstavljati svoje želje kao jedino ispravno rješenje, niti stalno zamjenjivati komunikaciju naredbama.

3. Osjetljivo reagiramo na djetetove emocije, osobne granice i zahtjeve za pomoć.

Kada dijete izrazi svoje osjećaje, jasno postavi svoje granice ili zatraži pomoć od roditelja, naš prvi zadatak nije odmah ih kritizirati ili ispravljati. Prvo pokušajmo razumjeti zašto tako razmišljaju i zašto se tako ponašaju.

Kada dijete zna da se njegovi osjećaji prepoznaju i da će se njegovi zahtjevi za pomoć shvatiti ozbiljno, povjerenje i osjećaj sigurnosti mogu se postupno razviti u odnosu.

4. Možemo razgovarati o događajima nakon što se dogode, ali nemojmo stalno iznova i iznova spominjati prošle pogreške djece.

Zajedničko promišljanje o događaju pomaže djetetu da izvuče pouke iz svojih iskustava, uči iz njih i razvija se.

Međutim, stalno ponavljanje istih pogrešaka znači da dijete mora iznova i iznova doživjeti osjećaj neuspjeha.

Ako dijete osjeća da će mu se pogreške iznova i iznova spominjati, bez obzira na to koliko je vremena prošlo, prirodno će sve manje i manje željeti razgovarati sa svojim roditeljima.

Uostalom, tko bi želio biti u vezi u kojoj ga stalno kritiziraju zbog pogrešaka i iznova odbacuju?

Smirenost je također dar koji mi kao roditelji dajemo našoj djeci.

Jednom sam naišao na rečenicu u časopisu *Harvard Foreign Affairs*: 'Mir je stotinu puta važniji od ljubavi.'

Ljubav je temelj i može pružiti djeci prekrasna iskustva dok odrastaju. Mir uma, u međuvremenu, važan je stup unutarnje stabilnosti djeteta.

Kada mi, kao roditelji, mirno reagiramo na različite situacije i ne izazivamo našoj djeci stalnu emocionalnu uznemirenost, pomažemo im da zadrže svoj unutarnji mir čak i kad se suočavaju s vanjskim poteškoćama.

Neki bi roditelji mogli reći: 'To je tako teško! Kako da se ne naljutim kad moje dijete učini nešto pogrešno?'

Ponekad se samo trebamo prvo zapitati: Što je važnije, predmet ili moje dijete?

Odgovor nije težak.

Kad dijete pogriješi ili slučajno nešto razbije, već se može osjećati dovoljno krivim. U takvom trenutku ne trebaju dodatne prijekore, vikanje, kazne ili još veći pritisak. Potrebno im je okruženje u kojem mogu mirno prihvatiti svoju pogrešku.

Prije svega, možemo se smiriti i reći djetetu: "Drago dijete, sve je u redu. Ako želiš plakati, možeš malo plakati – nema ništa loše u tome. Kad se smiriš, zajedno ćemo razmisliti kako riješiti problem, hoćemo li?"

To ne znači da dopuštamo našem djetetu da pravi pogreške bez posljedica. To znači da mu pomažemo shvatiti da pogreške nisu nešto čega se treba bojati. Važno je da nauči nositi se s njima, preuzeti odgovornost i učiti iz njih.

Djeca pamte način na koji mi, kao roditelji, rješavamo probleme do kraja života.

Još se uvijek sjećam jednog događaja iz djetinjstva. Tada sam pohađao internat u drugom gradu i ponekad sam mogao ići kući samo jednom mjesečno.

Jednom, kad sam stigao kući, odmah sam otišao kod prijatelja. Toliko sam se zabavljao igrajući se da sam potpuno zaboravio da još uvijek imam ključ od ulaznih vrata sa sobom. Tek kad je pao mrak, napokon sam krenuo kući. Na putu sam se jako brinuo da će me roditelji opomenuti. Nisam ni znao kako su uopće ušli u kuću.

Kad sam se vratio, tata me iznenadio. S osmijehom mi je rekao: 'Cai, pogledaj koliko sam pametan! Otvorio sam vrata!'

Zainteresirano sam ga upitao: 'Što? Kako si ušao?'

Njegov otac je odgovorio: "Izašao sam kroz stražnji prozor i otvorio vrata iznutra!"

Nisam se mogao suzdržati i rekao sam: "Tata, apsolutno si sjajan! 👍 Ali žao mi je, zaboravio sam da imam ključ sa sobom."

Nakon tog incidenta nikad više nisam zaboravio svoj ključ.

Još se i danas sjećam oca smijeha i zahvalan sam mu na načinu na koji je tada reagirao.

Nije me grdio niti me osramotio zbog moje nepažnje. Umjesto toga, situaciju je razriješio humorom i opuštenim stavom.

Tada sam shvatio nešto važno: ponekad osmijeh postigne više nego prigovori. Važnije je pružiti djeci toplinu nego ih naučiti da se boje griješiti.

Upravo zbog tog iskustva, kad moja djeca pogriješe, podsjetim se da ih ne grdim odmah. Prvo moram riješiti problem. Želim da moja djeca shvate da pogreške nisu kraj svijeta. Ono što je važno jest kako se nosimo s njima, kako preuzimamo odgovornost i kako se pobrinemo da sljedeći put ne ponovimo istu pogrešku.

Nadam se da se neće najviše sjećati kako su njihovi roditelji izgledali kad su bili ljuti, nego da će shvatiti da čak i kad pogriješe, mogu im se pristupiti s razumijevanjem, podrškom i toplinom.

Nadam se da će svaki roditelj, dok svojoj djeci pruža mnogo ljubavi i osjećaj sigurnosti, također uspjeti pronaći pravu mjeru – kako ne bi pretjerao, ne bi prešao granice djeteta ili ugušio njegovu znatiželju, kreativnost i životni elan.

Svaka djeca i unuci imaju svoju sudbinu.

Budimo roditelji koji djeluju malo opuštenije. To ne znači da nam je stalo do naše djece, nego da znamo kada ih trebamo podržati, a kada im dopustiti da krenu vlastitim putem.

Voljeti djecu ne znači organizirati im cijeli život, nego im dati dovoljno snage da hrabro krenu vlastitim putem u životu.

Nešto o čemu bi svi roditelji trebali razmisliti.

Život je kratak, zato se volite.💞